Zoran Nedeljković | Poesie

Foto di Mattia Tarantino

a cura di

Mattia Tarantino

2–3 minuti

|

traduzione di Erman Jakupi


Zoran Nedeljković è un poeta serbo-kosovaro di Pristina. Lavora come professore di sociologia all’Università di Kosovska Mitrovica



Crno sunce

Sahranjuju sunce,
Gledam u zvezdano nebo,

Grumenje pada svake noći
Sporo po nama mrtvima,

Sa gospodarom moraju biti
Ukopani i podanici,

Tako vešto rade,
Nečujno

Ašovima prevrču mrak,
Nikad nećeš saznati

Ko je kamen svetlosti
Bacio na tebe


Sole nero

Seppelliscono il sole,
guardo il cielo stellato, 

Ogni notte cadono le zolle
lentamente su noi morti, 

Con il padrone vanno sotterrati
anche i sudditi, 

lavorano così abilmente
nel silenzio, 

coi badili rivoltano l’oscurità. 
Non saprai mai

chi ha buttato il sasso della luce
su di te. 

Poslednja Pesma

U poslednji čas otvorih oči,
Novonastalu pesmu sastavih u snu,

Zavodljivi demon muškog i ženskog lica
Prislonio je svoje sjajne zenice na moje,

I provirio u snove,
Pretvarao sam se u orla

I čekao dobar vetar
Za ovu poslednju pesmu

Ne od jednog stiha,ni slike,
Ni daha duše koja pevuši

O nemogućoj ljubavi između
Vremena i večnosti,tebe i mene.

Ultima canzone

Nell’ultimo istante aprii gli occhi. 
Composi la nuova canzone nel sonno. 

Un demone seducente dal volto
                             (maschile e femminile
ha appoggiato le sue pupille sulle mie. 

E ha sbirciato nei miei sogni, 
mi stavo trasformando in un’aquila. 

 Aspettavo il vento propizio
per quest’ultima canzone. 

Non da un verso, né da un’immagine. 
Neanche da un respiro di un’anima

che canta dell’amore impossibile 
fra tempo ed eternità, te e me. 

Aquila

Mogu da te vidim
Kada sunce zađe

Nebo tad pocrni
Kao leđa kita

Ogromna krila
I od svetlosti kanđe

Ovu ribu odvode
U sazvežđe Aquila

Tvoj  kliktaj je tada
Bio moja mantra

I mrak koji gori
Od svetlosti zvezda

Zapaljen je pao
Iz tvog gnezda

Sada ovog neba
Na svom mestu nema

Sumrak se razmnožavao
U očima mojim

Kad širiš svoja
Nevidljiva krila

Meni daješ razlog
Da postojim

Aquila

TI  posso vedere
Quando tramonta

Quando il cielo diventa nero
Come il dorso di una balena

Le ali immense
E grinfie di luce

Portano via questo pesce
Nella costellazione dell’aquila

Il tuo strillo
È il mio mantra

E l’oscurità che brucia
Dalla luce delle stelle

Incendiata è caduta
Dal tuo nido

Adesso questo cielo
Non occupa più il suo posto

L’universo si moltiplica
Nei miei occhi

Mentre allarghi
Le ali invisibili

Mi doni le ragioni
Per esistere




Rispondi

Scopri di più da Inverso - Giornale di poesia

Abbonati ora per continuare a leggere e avere accesso all'archivio completo.

Continua a leggere